MAKSIMIZACIJA vs. OPTIMIZACIJA

 Na zadnjem predavanju iz predmeta „Društvena odgovornost poduzeća“ imali smo debatu kojoj je tema je bila maksimizacija ili optimizacija profita? Već smo upoznati sa tim pitanjem i ono nam  se svakodnevno nameće, a ni sami neznamo potpuno točan odgovor. Mislimo da su na početku debate timovi treabli prvo definirati što zapravo znači „optimizacija“, a što „makismizacija“ profita kako bi bili više uključeni u samu debatu i sudjelovanje. Većina bi se vjerojatno odlučila za optimizaciju (koje je prema ispitivanjima i dugoročnije poslovanje), ali po nama su za dlaku bolje argumente imali tim koji se zalagao za maksimizaciju profita. Za to smo se odlučili jer  se tim za optimizaciju polako „gubio“ prikom odgovora na pitanja iz publike i uglavnom im je na svako pitanje odgovor bio:“Mi smo društveno odgvorni i potrošači će prije kupovati od društveno odgovornih poduzeća.“ Glavni argumenti su im tijekom rasprave bili kako poduzeća ne smiju gledati samo na sebe i da samo oni društveno odgovorno posluju.  

Nije baš bilo nekih konkretnih objašnjenja ni primjera. Iz tih razloga smo se odlučili za maksimizaciju.

Složili smo se s njima kada su rekli da makimizacija profita ne znači nužno da će poduzeće u budućnosti propasti ili da oni iskorištavaju radnike maksimalo kako bi iz toga izvukli korist. Tim je rekao kako poduzeća maksimiziraju profit te tako mogu izdvajati više za plaće, programe obrazovanja te ne rade samo u svoju korist. Također izdvajanje više novca u državne blagajne u obliku poreza ( optimizacijska grupa je to  htjela pobiti sa činjenicom da je to porezna obveza, ali mi smatramo i već svi znamo kako se stvari danas „zataškuju“, i većina ih ne radi na takav način da prijavljuju sve  svoje dobiti, zaposlenike itd.) Samim time što povećavamo profit više se ulaže u društveno odgovorno poslovanje. Ostvarivanjem većeg profita djelujemo te povećavamo konkurentnost i ostvarujemo bolji položaj na tržištu.

             

No, budimo realni i priznajmo da  u praksi nije ništa ovako ni što se tiče optimizacije, ni maksimizacije profita. Danas dosta poduzeća zadržava profit za sebe, te ne gleda baš na radnike, a sa druge strane postoji mogućnost da društveno odgovorna poduzeća žele zaraditi samo na tom pridjevu „društveno odgovorna“. Realno, svi žele maksimizirati profit i sve će to  pasti po leđima potrošača. Samo kod maksimizera znamo unaprijed što nas čeka, a kod optimizera neznamo jer ni oni sami neznaju jer su donekle novi u svom poslovanju i tek se pokušavaju probiti. Ali kako smo već rekli pitanje makisimizacije i optimizacije se uvijek postavlja, i nikada nema najboljeg rješenja, uvijek jedna opcija ima kako prednosti tako i  nedostatke.  

                             

DOP – projekti poduzeća u Hrvatskoj

U prethodnih nekoliko godina sve više poduzeća uvodi u svoje poslovanje praksu društvene odgovornosti. Usprkos recesiji i predviđanju sve lošije gospodarske situacije, posluje mnogo poduzeća koja si mogu dopustiti sudjelovanje u projektima od opće dobrobiti. Kako je nedavno zavšila 2012. godina i tek smo ušli u novu, 2013., donosimo vam nekoliko najznačajnijih projekata iz prethodne godine.

Zagrebačka banka – prisutna u mnogim sferama društvenog života

Projekti: 

• Održivi razvoj – Eko projekt, Green city, Živim zeleno
• Sponozorstva – kulturna događanja
• Donacije - originalni proizvod s prepoznatljivim tradicijskim motivom ili obrtničkom tehnikom – 300.000 kn

• Umjetnost i kultura
• Vizualne umjetnosti – Izložba, Galerij@, Karim Rashid, Svijet igračaka, Medović, Auer,  Tuđa, Venecija – bijenale, Projekt – Triptih
• Glazba – 2Cellos, Božićni koncert, Zagrebačka filharmonija, Milanska skala
• HOO 1.212.000, 00
• Zajedno smo jači 775.000, 00
• Unicef 748.957, 78 
•  Muzej suvremene umjetnosti 500.000,00
•  Kazališta 500.000,00
•  Eko projekt: pošumljavanje opožarenih područja 395.478,89

Prema dostupnim podacima, preko izravnih donacija isplačeno je 300.000 kuna, u ostalim projektima je sudjelovala u ulozi sponzora. U razdoblju od 1.1.2012. do 30.9.2012.  Zagrebačka banka je ostvarila dobit nakon oporezivanja u iznosu od  1.200 milijuna kuna. Donacija od 300.000 kuna je svega 0,025% iznosa njihove dobiti. Dovoljno ili premalo?

DM

Projekti: 1. Jedni za druge zajedno – Program babybonus, Sve za nju, Djeca sunca

               2. Ekološka održivost – Tu čuvam prirodu, dm green city projekt 2012.

               3. Zdrav život – dm ženska utrka, dm millenium jump, dm damski kup

Nema dostupnih podataka koliko se izdvaja za projekte, samo napomenimo da im u prilog idu brojne nagrade prethodnik godina.

T-com

Objavljivanje izvješća GRI  pokazatelja prema svih smjernicama.

Šest najvećih ulaganja u zajednicu:

Sveukupno 4.131.436, 50 kuna. U razdoblju od 1.1.2012. do 30.9.2012. ostvarena je dobit od 1.377.070.130. Svakako pohvalno!

Banco popolare Croatia

Briga za zaštitu okoliša, održivi razvoj, odnos prema zaposlenicima i odgovornost prema društvenoj zajednici u kojoj djeluje dio su korporativne kulture. Ono što svakako treba spomenuti da je BPC jedina banka u Hrvatskoj čije je poslovanje potvrđeno oznakom Green label saveza za energetiku grada Zagreba. U svoje poslovanje uvode „zelene kredite“, poput zeleni kamatni, zeleni beskamatni, zeleni kredit, zeleni paket.

Svakako je pohvalno što poduzeća koja ostvaruju više milijunsku dobit dio tog novca na neki način ponovno vraćaju zajednici. Postavlja se svakao pitanje da li je to dovoljno? Prostora za napredak svakako ima, kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu. Ponekad se stekne dojam da društveno odgovorno poslovanje je samo neki novi trend, način da se naziv poduzeća zadrži u svjesti potrošača. Prilog u tome govore podaci do kojim je došao UNDP, koji govore da ukupni godišnji trošak za riješavanje gorućih globalnih problema iznosi svega 40 milijardi dolara. (Osnovna edukacije za sve 6 milijardi, čista voda 9 milijardi, reprodukcijsko zdravlje za sve žene 12 milijardi, osnovno zdravstvo i prehrana za sve 13 milijardi američkih dolara). Nama, čija imovina je daleko manja od ovakih iznosa, čini se kao veliki izdatak.  Ali, kada se uzem u obzir da je to svega 2,5% troškova za naoružanje 2007. godine, ili 4% bogatstva 200 najbogatijih ljudi na svijetu, ili 50% onoga što se potroši na alkohol u Europi u godini dana. Zar je stvarno moguće da okrećemo glavu od gorućih problema za koji postoje rješenja, a ne tiče nas se izravno? Ima li kraja ljudskoj ravnodušnosti i sebičnosti?

Korist od društvene odgovornosti

Zahvaljujući blagdanskom vremenu koje je iza nas, još smo jednom postali svjedoci brojnih humanitarnih akcija, darova onima kojima je to zaista potrebno. A svi nekako baš u to doba reagiramo ljudski i poželimo na neki način pomoći ili doprinijeti boljitku društva. Bez obzira na to o kakvoj se pomoći radilo, ona je svakako dobrodošla. No, postavlja se pitanje tko tu zapravo ima najviše koristi i koji su suštinski razlozi razvijanja društveno odgovornog ponašanja poduzeća.

Ako pogledamo bilo koje srednje poduzeće iz proizvodne perspektive, važno je uočiti samu proizvodnju te kupce radi kojih se proizvodnja i odvija. Lanac se proširuje na vlasnike i brigu o zaposlenicima ako strukturu poduzeća pogledamo sa perspektive menadžmenta. No danas, sve se češće naglasak stavlja na dionike poduzeća, odnosno sve one koji na neki način utječu na rad poduzeća, bilo da je utjecaj vidljiv danas ili u budućnosti.  Od poduzeća se očekuje da vodi brigu o svojim zaposlenicima, da djeluje u skladu sa vladinim odredbama, da vodi brigu o dioničarima te da stavi naglasak na brigu o kupcima. Kupci su krucijalni dio postojanja poduzeća jer bez istih ono ne bi postojalo. Često se briga o kupcima svodi na marketinški dio aktivnosti unutar poduzeća, a te aktivnosti postaju sve brojnije kako raste konkurencija. Sredstva se više ne biraju, čak i oni najosjetljiviji postaju alat kako bi se pridobili novi ili zadržali stari potrošači. Ovdje ponajprije mislimo na one skupine našeg društva kojima je potrebna njega, skrb i pomoć. Poduzeća iniciraju akcije, darivanja, financiranja kako bi se pomoglo potrebitima, no tko doista u ovakvim slučajevima ima najveću korist?       

Nakon što pomognu, poduzeća 'stave na sva zvona' kako su učinili nešto što zapravo nije sebično, nego potiče na daljnju pomoć, a i podsjeti nas kako smo zajedno jači i možemo postići puno. S druge strane, bi li ista poduzeća postupala tako da im ovakve akcije ne pridonose izgradnji pozitivnog imidža naspram konkurencije?

U Hrvatskoj, zadnjih se desetak godina populariziralo društveno odgovorno ponašanje prema drugima (ili potrebitima)  te se isto djelovanje dobro istaknulo u medijima. Da li je potrebno izgraditi kompletni marketinški plan za oglašavanje nečijeg dobrog djela? Koja je točna svrha toga ako je cilj pomoći ionako već postignut. Podizanje 'rejtinga' našeg poduzeća? Vrlo vjerojatno. Druga opcija je poticanje drugih da pomognu, no oni do kojih ovakvi oglasi stižu, ne mogu ni približno mjeriti svoje skromne budžete sa milijunskim iznosima pomoći. Ili se veći efekt postiže ako se pomoć doista pruži bez puno buke?

Uzmimo za primjer Vipnet. Na stranicama ovog poduzeća postoji cijela paleta informacija o društveno odgovornom poslovanju, od društva znanja, preko okoliša, zdravlja i sigurnosti…  Najveći projekt uključuje projekt razminiranja ''Kretanje. Kominukacija. Život.'' u koji je uloženo 10 milijuna kuna za potrebe čišćenja 7 hrvatskih županija. Bez previše buke. Ove je godine Vipnet organizirao božićni koncert u znaku društvene odgovornosti. Bez buke. S druge strane, televizijske kuće jako dobro iskorištavaju svoju moć te svoje društvene aktivnosti ističu na način da potiču uključenost drugih. Zahvaljujući tome, velik se dio visokobudžetnih projekata ostvario kao i projekt RTL Televizije ''Budi mi prijatelj'' koji već nekoliko godina radi na pomoći djeci s posebnim potrebama. 

Naravno, lako je biti socijalno odgovoran kada postoje veliki budžeti, no postoje i primjeri manjih poduzeća koja potpomažu rad dječjih sportskih klubova. Cilj? Isključivo pomoć.

Na kraju, je li društveno odgovorno poslovanje samo marketinški alat ili doista istinska potreba za doprinosom? Kako god bilo, to doista nije važno. Bilo kakva javna ili tiha akcija koja se provodi u svrhu podizanja svijesti društva je dobrodošla i ovdje je višestruka korist itekako vidljiva. No, nemojmo zaboraviti spomenuti kako nam za društvenu odgovornost nikako ne trebaju veliki budžeti, nego samo dobra ideja i dobra volja.   

GLOBALNO ZATOPLJENJE - krivnja čovjeka ili prirodan tijek?

Posljednjih nekoliko godina neprestano se priča o globalnom zatopljenju, njegovim zastrašujućim posljedicama, a najviše o krivcu. Snimke arktičkog ledenog pokrivača pokazivale su da se on topi brže nego što se mislilo. Upozoravalo se i da bi čitava ledena kapa mogla nestati ako se tako nastavi. Osim što led postaje manji površinom, on postaje i tanji. Novinski članci bili su prepuni naslova o globalnom zatopljenju i njegovim posljedicama među kojima su bili i razarajući uragani kao što su uragan Katarine koji je pogodio južnu obalu SAD-a, Irene koji je pogodio istočnu američku obalu , Sandy koji je ove godine pogodio New York, te razarajući tajfuni i potres koji je prošle godine razarao Japan. Čak i do sada nerazjašnjene misterije šokantnih pomora 200.000 ptica u Americi i 100.000 riba uz obalu rijeke Arkansas prošle godine, o kojima se poslije nije više ni pisalo ni čulo, neki su pripisivali globalnom zatopljenju. Klimatske promjene postale su očite, ali možemo li biti sigurni tko ili što je krivac? Poznati svjetski znanstvenici i stručnjaci imaju oprečna mišljenja, priča se o teorijama zavjere, dok su jedni sigurni u globalno zatopljenje, drugi su sigurni da nam slijedi ledeno doba, ali što se zapravo događa? Tražeći odgovore na ova pitanja razvile su se dvije teorije.

KRIVNJA ČOVJEKA

Zagovornici čovjekovog utjecaja na globalno zatopljenje vjeruju da je povećanje temperature u 20. stoljeću najvećim dijelom posljedica ljudskog djelovanja. Čovjek svakodnevno mijenja sastav atmosfere sagorijevanjem fosilnih goriva, uništavanjem šuma, poljoprivrednom aktivnošću i drugim djelatnostima. Do kraja 19. stoljeća, kad je počela industrijska revolucija, koncentracija CO2 u atmosferi narasla je za trećinu, a osiguranje hrane za nekoliko novih milijardi stanovnika dodatno je opteretilo atmosferu metanom i didušikovim oksidom.

Znanstvenici koju podržavaju ovu teoriju zaključili su da će, ako čovjek ovom brzinom nastavi smanjivati prozirnosti Zemljine atmosfere za infracrveno zračenje, zbog učinka staklenika doći do katastrofalnog povećanja prosječne temperature Zemljine površine.

PRIRODAN TIJEK

Na ovoj strani su znanstvenici koji smatraju teoriju o globalnom zatopljenju čistom obmanom, te opovrgavaju objašnjenja koja stoje iza nje. Oni smatraju da su uzroci klimatskih promjena daleko složeniji te da se krivci za rast temperature trebaju tražiti u prirodnim uzrocima i aktivnosti Sunca. Dio međunarodne znanstvene zajednice, među kojima su i vrlo ugledna imena, smatra kako je globalno zatopljenje samo jedna velika zabluda iza koje stoje politički i financijski interesi. Među njima je i hrvatski akademik Vladimir Paar koji smatra da je globalno zagrijavanje prirodna pojava povezana s Milankovićevim ciklusima te predviđa dolazak novog ledenog doba. Hlađenje i zagrijavanje Zemlje prirodni su procesi koji se događaju već milijunima godina. Milutin Milanković razvio je matematičku teoriju koja povezuje klimatske promjene s promjenama u ekscentričnosti Zemljine orbite te promjeni nagiba i precesije Zemljine rotacijske osi. David Whitehouse objašnjava da su u 17.st sunčeve pjege nestale, a Europa i cijeli svijet su se ohladili te je nastalo malo ledeno doba. Mnogo ljudi je umrlo jer je klima postala hladna i vlažna- pogotovo u usporedbi s razdobljem srednjeg vijeka kada je porastao broj stanovnika. Globalna se temperatura promijenila od 17. do 20.st. Sunce je ponovo promijenilo svoje ponašanje, a promijenila se i globalna temperatura planeta. Promatranjem je utvrđeno da postoji veza između aktivnosti sunčevih pjega i temperature na Zemlji te znanstvenici koji podržavaju ovu teoriju smatraju da su klimatske promijene samo rezultat prirodnog ciklusa.

Ove dvije struje neprestano se sukobljavaju. Ala Gore-a se optužuje da je član Rimskog kluba čija je uloga manipulacija pokretom za okoliš i da su znanstvenici koji podržavaju teoriju globalnog zatopljenja samo politički pijuni. U njegovom je filmu Christopher Walter Monckton našao je 35 pogrešaka. http://scienceandpublicpolicy.org/monckton/goreerrors.html

Rasprava o uzrocima ili rješenju ovih klimatskih promjena još nije ni počela. Ako je teorija o čovjekovoj krivnji istinita ne bi li se trebala staviti zabrana na 20-30 gigatona CO2 svake godine? Nije li onda došlo vrijeme za rigorozne mjere?

Između dvije teorije od kojih iza obje stoje poznati znanstvenici i činjenice, teško je dokazati što je istina. Vrijeme će pokazati, nadam se ne tako skoro ;) . Ionako je manje važno tko je kriv, bitno je što mi kao pojedinci možemo učiniti za našu Zemlju i potruditi se da živimo u skladu s njom, smanjimo ona zagađenja koja mi sami činimo kako bi i naše sljedeće generacije mogle uživati u ovome u čemu mi uživamo.

Zviždači – hrabri ljudi, a ujedno i najveće žrtve

Ponašati se etično i moralno, te krenuti putem istine ukoliko uočimo neke od nepravilnosti u radu svog poduzeća ili jednostavno zažmiriti i nastaviti sa životom kao da se ništa nije dogodilo? Mnogi zaposlenici se tokom svog života nađu pred navedenom dilemom, no samo neki su dovoljno hrabri da „zazvižde“. Kaže se da je zviždanje „ispit moralnih vrijednosti čovjeka“.

Dakle, zviždači su građani (zaposlenici, bivši zaposlenici, članovi organizacija) koji javnosti i institucijama otkriju protuzakonitosti (uključuje kod nas najčešću i sve prisutniju korupciju, razne oblike prijevara, te kršenje pravila i kulture poslovanja) u radu određenog poduzeća. 

Žrtvovanje radi boljitka u radu poduzeća te društva i gospodarstva u cjelini često završava neslavno upravo za zviždača. Prijavljuju nedolično ponašanje, kršenje zakona, korupciju i kriminal, a nerijetko nakon toga dobivaju otkaze. Napuštaju radna mjesta narušenog zdravlja, uništene karijere, često sa strahom za vlastitim te životom svoje obitelji.

Šutnja = Sloboda 

Biti zviždač u Hrvatskoj

Pravda i moralna dužnost te vjera u sustav potaknuli su Damira Mihanovića te Hrvoja Appelta na „zviždanje“ nakon čega je svaki od njih prošao put do pakla i natrag. Imali smo čast prisustvovati predavanju u kojem su Damir Mihanović – bivši član uprave Croatia osiguranja, zviždač iz afere Fimi Medija, te Hrvoje Appelt – bivši istraživački novinar Jutarnjeg lista i Globusa, zviždač iz afere Indeks, te brojnih drugih afera, iznijeli svoja iskustva.

Damir Mihanović, nekadašnji član uprave Croatia osiguranja svjedočio je u USKOK-u kao glavni svjedok protiv bivšeg premijera Ive Sanadera radi nezakonitog dodjeljivanja poslova poduzeću Fimi-Media u vlasništvu Nevenke Jurak. Nakon svjedočenja bio je izložen prijetnjama smrću koje su ga potaknule na istupanje sa navedenim slučajem u javnost. Također, supruga i on ostali su bez posla. Damir Mihanović naglasio je kako bi tri puta razmislio prije nego bi ponovio svoj postupak, te da za to moraš biti dovoljno hrabar, odnosno dovoljno „lud“ da se odupreš pritiscima kojima si izložen. "Jedan segment države u smislu zaštite svjedoka je zakazao i ne bih imao hrabrosti to ponoviti jer je moja obitelj mnogo propatila", zaključio je Mihanović. 

Hrvoje Appelt je u ljeto 2008. godine glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću i ravnatelju USKOK-a Dinku Cvitanu dostavio dokaze o kupnji ispita na zagrebačkom Sveučilištu nakon čega je uslijedila operativna akcija Indeks. To je do sad najveća antikorupcijska akcija USKOK-a (tri mjeseca nakon početka provođenja mjera tajnog prisluškivanja i praćenja uhićeno je 108 studenata, profesora i posrednika). Nakon toga, tražili su od njega da napiše kako s tom akcijom nije imao nikakve veze i kako je USKOK odlično napravio posao koji su novinari bezuspješno pokušavali godinama, na što on naravno nije pristao. Hrvoje Appelt istaknuo je da je njegov posao bio obznaniti javnosti sve kompromitirajuće informacije do kojih dođe, te da je posao policije da ga zaštiti. Hrvoje je također primio razne prijetnje (od naprave postavljene u auto do letka na kojem piše da je sljedeći na listi za odstrel, trenutno ima neprestanu policijsku pratnju zbog prijetnji u pismu na kojemu je pisalo "mrtav"), te je ostao bez posla. Rekao je da se ne kaje zbog ničega, te da bi sve ponovio. 

Izvor: YouTube, Nedjeljom u 2: Biti zviždač u Hrvatskoj

Koliko je dovoljno

Pitanje koje stoji u naslovu postavljeno je u kultnom filmu Wall Street a odgovor na njeg glasi: Više. Upravo se opravdanje da je pohlepa dobra te da je unaprijedila čovječanstvo krije iza činjenice da svijet kakav poznajemo ne bi postojao da nije pohlepe. Kada to pomislimo s pravom se možemo zapitati da li društveno odgovorno ponašanje ima smisla. Zar nije jednostavnije težiti ostvarenju vlastitih ciljeva bez potrebe za stalnim preispitivanjem jesmo li učinili sve što je potrebno da i ostale strane budu zadovoljne. Naravno da je to točno jer nije jednostavno biti društveno odgovoran. Dapače, takvo ponašanje je zahtjevno i nosi mnogo problema, često i više nego da mislimo samo na vlastiti boljitak. No što je to što pokreće ljude da budu odgovorni?

Vratimo se na sam film koji na jednostavan način prikazuje što pohlepa čini od čovjeka. Težnja za uspjehom i bogaćenjem dovela je glavnog protagonista, Gordona Gekka, na sam vrh poslovnog carstva tog financijskog središta svijeta. Način na koji je stigao na vrh nije nešto što se nauči u knjigama. Njegov put do ostvarenja snova krije u izjavi da prvo treba doći do velikih stvari a tek onda slijede lijepe. Radnje koje su ga dovele do velikih stvari isprepletene su špijunažom i nezakonitim radnjama. Jednostavno, ako nisi unutra onda si vani. I to je opravdanje kojim se povodi kako bi došao do cilja. Najgore od svega je da on u tome i uspijeva, te postaje bogat i uspješan. Ipak, postavlja se pitanje da li je on i sretan čovjek? 

Gledajući radnju filma iz perspektive sadašnjice nije se puno toga promjenilo. Svi znamo, ili se bar pokušavamo ponašati kao da znamo što je dobro a što loše. Zašto onda ipak činimo loše stvari? Pod pojam loše ne ulaze samo ekstremni slučajevi. Loše se puno više susreće u svakodnevnim malim stvarima kojima većina ne pridaje važnost. Cijela zajednica se zgraža nad pojmom korupcije i nepotizma no zašto onda ipak imamo takvih pojava u društvu. Poznata nam je uzrečica kako prvo trebamo počistiti pred vlastitim vratima da bi mogli pred tuđima. Počevši od sebe možemo pridonijeti boljoj zajednici i ugodnijem društvu u kojem živimo. Male stvari čine velike promjene i ako se tako postavimo u svakodnevnom životu za očekivati je da će se ponašanje preslikati na naše radno mjesto.

Srž svake zajednice pa tako i poduzeća je čovjek. Ono što čini društveno odgovorno poslovanje su svi ljudi koji u njemu djeluju i ponašaju se u skladu s tim. Društveno odgovorno ne znači djelovati po zakonu. Zakon predstavlja minimum kojeg bi se svi trebali držati a služi da se onima koji ne poštivaju niti taj minimalni okvir odgovornosti nametnu pravila po kojima trebaju živjeti i raditi. Ono što čini odgovorno poslovanje je težnja boljemu u svim segmentima poslovanja. Potreba za stalnim unaprijeđenjem i izdizanjem iznad općeprihvaćenih društvenih normi čini poduzeće odgovornim.

Pohlepa je možda unaprijedila čovječanstvo po pitanju razvoja no po pitanju sreće sigurno nije. Sreća se krije u dugotrajnim stvarima i ne bi se smjeli povoditi za onim kratkotrajnima koji će nam u budućnosti donijeti više štete nego koristi. Upravo se razlog zašto se ljudi ponašaju odgovorno krije u tome da takvo ponašanje donosi pravu sreću. Iako takav način razmišljanja neće dovesti do milijunskih zarada pojedinaca kao što je to postigao Gordon Gekko, ono može dovesti do velikih zarada koje služe u svrhu bolje i sretnije zajednice. Kako smo i naveli u prethodnom članku, zajednica prepoznaje takvo poslovanje i nagrađuje ga lojalnošću a to za društveno odgovorne znači i više nego dovoljno.

Društveno odgovorno poslovanje

Zašto je društvena odgovornost poduzeća toliko važna?

Društveno odgovorno poslovanje po definiciji predstavlja dobrovoljnu aktivnost poslovnog subjekta usmjerenu ka općem dobru. Riječ dobrovoljno se posebno naglašava u ovoj definiciji, jer manjinski broj stručnjaka dijeli mišljenje da se poduzeća društveno ponašaju samo zbog vanjskih pritisaka i utjecaja odnosno da je važnija percepcija javnosti glede društveno odgovornog poslovanja nego li samo djelovanje u stvarnosti. Međutim, puno veći broj stručnjaka smatra da je društvena odgovornost poslovanja jedna od najvažnijih značajki poslovanja nekog poduzeća te da uvelike utječe na konkurentnost poduzeća. Istina je, po mome mišljenju negdje između. Jer činjenica je da tvrtke koje imaju negativan predznak kod javnosti ,dugoročno ne profitiraju tj. oni poslovni subjekti koji ulažu u društveno odgovorno poslovanje dugoročno gledajući imaju rast. Kao najbolji PR za promjenu percepcije javnosti leži u društveno odgovornom poslovanju. Sami rast nije izravni produkt društveno odgovornog poslovanja ali zasigurno ima utjecaja.

Poslovni subjekti za svoj temeljni cilj imaju stjecanje dobiti i bez obzira koliko javnost vršila pritisak na poduzeće , poduzeće počinje razmišljati o društveno odgovornom poslovanju tek kada se osjeti promjena u profitu. Naravno, bez obzira na pojedinačne rezultate vršenja pritiska na poduzeća glede gore spomenutoga, vršenje pritiska javnosti je dobrodošlo čisto da subjekti shvate da se ne mogu ponašati kako žele i da profit dolazi od nas, van tvrtke.

Društveno odgovorno poslovanje se većinom veže za velike, multinacionalne tvrtke, dok ove "male" vode bitku s preživljavanjem na tržištu te im ostaje malo prostora za ove predmete, odnosno njihovi potezi su minorni u odnosu na velike multinacionalne tvrtke.

Kao što sam rekla na početku, društveno poslovanje se u ogleda u tome da se subjekti dobrovoljno brinu o društvu i zaštiti okoliša. Bez obzira što su neki subjekti mali, percepcija javnosti igra ogromnu ulogu za njih. Međutim, njihovi potezi u široj javnosti su slabo primijećeni. Uzmimo za primjer dvije male kvartovske trgovine. Jednu, koja je na dobrom glasu glede odnosa prema djelatnicima, glede pomaganja raznih dobrotvornih akcija i drugu koja djeluje apsolutno suprotno. Kao logičan odgovor nameće se to da će većina ljudi ići u ovu prvu, društveno odgovoran subjekt.

Kada se spominje društveno odgovorno poslovanje kod nas, većina nas misli na velike tvrtke poput banaka, Telekom-operateri, veliki strani koncerni. Većina ovih nabrojanih na sve moguće načine pokušavaju naglasiti svoje odgovorno poslovanje, jer su svjesni implikacija. Svjesni su da to utječe na njihovu prodaju, troškove, profit, lojalnost kupaca, reputacija, imidž, bolje odnose s regulatornim tijelima, učenje i inovativnost. Što vam prvo padne na pamet kad se objavi vijest da je najpoželjniji poslodavac u Hrvatskoj T-mobile ? Naravno, više bih volio tamo raditi nego negdje drugo. Ili, kod izbora banke vidite da Zagrebačka banka financira razne projekte, neprofitne udruge ili da financira vaš omiljeni nogometni klub. To će vas navesti da baš tu banku izaberete kao svoju.

Na jačanje društveno odgovornog subjekta je veliki utjecaj imala i globalizacija jer je protok informacija ubrzan, broj informacija je postao veći te su informacijske tehnologije ogromno napredovale.

Primjer je American Express, koji je odlučio da od svake svoje transakcije odvoji 1$ u dobrotvorne svrhe što je rezultiralo s povećanjem korištenja kartica od skoro 50%. Dakle, u ovom slučaju je korist bila obostrana.

Kao drugi primjer navest ću DM u Hrvatskoj, koji je na glasu kao poslodavac koji se odlično brine za svoje djelatnike. To kupci primjećuju, što rezultira činjenicom da je DM vodeća drogerija u Hrvatskoj.

Kada se spomene društveno odgovorno poslovanje, koji poslovni subjekt Vam prvo padne na pamet ?

Utječe li društveno odgovorno poslovanje poslovnih subjekata na Vaš odabir, na vaše ponašanje kao potrošača/korisnika ?